LITORY – A Little Storyland

Jednom davno, živjela je djevojčica po imenu Me koja je odrasla u maloj, voljenoj obitelji. Njezina obitelj bila je drugačija od svih ostalih u tom mjestašcu iako Me nikada nije potpuno razumjela zašto. Njezini roditelji bili su ljubazni i topli, ali Me je uvijek osjećala čudnu odvojenost od svijeta oko sebe. Kako je rasla, sve je više primjećivala koliko je drugačija od druge djece. Koliko god se trudila da se uklopi, nešto ju je uvijek izdvajalo. Njezina odjeća, interesi, način na koji je gledala svijet- sve je izgledalo kao da dolazi s nekog mjesta koje nitko drugi ne razumije.

Kad je Me krenula u školu, osjećaji različitosti su postajali sve jači. Druga djeca je nisu zvala da se igra s njima; nisu mogli razumjeti zašto voli stvari koje voli. Usamljenost je postala njezina jedina pratiteljica. Neka su djeca čak uživala u tome da je čine još nesretnijom, rugajući joj se i ismijavajući njezine tihe, maštovite misli. Nisu mogli vidjeti njezin svijet, onaj koji je stvarala unutar svog srca kako bi pobjegla od njihove okrutnosti. I tako je Me sve više tonula u svoj svijet, gradeći ga kako ne bi ostala sama.

U tom svijetu stvarala je lutkice od papira, pažljivo ih izrezivala i davala im imena, živote i priče. Te lutkice postale su njezini prijatelji, njezina snaga. Napravila ih je hrabre i jake, ljubazne i mudre. Nisu bile samo igračke; bile su njezini učitelji, pokazivale su joj kako vjerovati u sebe, čak i kad nitko drugi to nije činio. Šaputale su joj riječi ohrabrenja kada je stvarni svijet bio preokrutan, podsjećajući je da je posebna baš takva kakva jest, čak i ako to nitko drugi ne vidi.

Kako su godine prolazile i kako je Me odrastala, njezini najbliži, iako puni ljubavi, nisu mogli razumjeti svijet koji je stvarala. Brinuli su se što provodi toliko vremena kreirajući taj svijet i koliko god je voljeli, nisu razumjeli čaroliju njezinih lutkica niti priče koje je stvarala. Me je osjećala teret njihove zbunjenosti, razočaranja čak često i ljutnje i polako je njezina vjera u samu sebe počela blijedjeti. Počela je misliti da možda njezin svijet nije toliko poseban kao što je nekada vjerovala. Pojavila se sumnja i Me je sve više osjećala da ništa što radi nije dovoljno dobro.

No, čak i usred tih sumnji, Me je vjerovala u svoj san koji ju je pratio od djetinjstva. Željela je stvoriti nešto predivno za djecu diljem svijeta, nešto što bi im donijelo utjehu i radost, kao što su njezine lutkice donijele njoj. Sanjala je o tome da napravi posebnu igračku, onu koja bi pomogla drugoj djeci da osjete da ih netko razumije i voli. Ali što je više razmišljala o tome, njezine su sumnje više rasle. “Kako bih mogla stvoriti nešto toliko veliko i važno kad više ne vjerujem u sebe?”

Jedne noći, dok je Me sjedila okružena svojim starim papirnatim lutkicama, osjećala se potpuno izgubljeno. Činilo se da su lutkice, sada već istrošene i krhke, jedine koje još vjeruju u nju. Suze su joj ispunile oči dok im je šaputala: “Mislim da ja to neću moći. Nisam dovoljno dobra.” Ali tada se dogodilo nešto čarobno.

Lutkice, one koje je napravila prije toliko godina, počele su blago svijetliti. I u tom svjetlu, Me je čula njihove glasove, jasnije nego ikada prije.

“Stvorila si nas kad si bila tek mala djevojčica,” rekle su. “Dala si nam život, snagu i nadu. Oduvijek si imala tu moć u sebi, Me. Oduvijek si bila dovoljna. Oduvijek si bila posebna, baš takva kakva jesi.”

Me je osjetila toplinu kako joj se širi tijelom, nešto što nije osjetila već dugo vremena. Po prvi put nakon mnogo godina, ponovno je počela vjerovati u sebe. Shvatila je da snaga koju je dala svojim lutkicama zapravo odražava njenu vlastitu unutarnju snagu. Tu snagu je nosila sa sobom cijelo vrijeme, čak i kad je sumnjala u nju.

Te noći, Me je ostala budna stvarajući nešto novo – igračku kakva još nije postojala. Bila je to mala, jednostavna lutkica, ali puna čarolije, ne one iz bajki, već čarolije ljubavi prema sebi i vjere u sebe. Uložila je svoje srce u svaki detalj, misleći na svu djecu diljem svijeta koja su se osjećala usamljeno i različito, kao što je nekada bila ona. Ta lutkica će ih podsjećati da nikada nisu stvarno sama i da u sebi imaju vlastitu jedinstvenu čaroliju. I ne samo na njih! Mislila je na svu djecu svijeta jer je znala da će im njezine lutkice dati ono što im je najpotrebnije da im samo nebo bude granica!

Kada je lutkica bila gotova, Me je znala da je posebna. Osjetila je onaj stari plamen vjere u sebe kako ponovno jača, snažniji nego ikada prije. I kad je poslala svoju igračku u svijet, dogodilo se nešto nevjerojatno. Djeca posvuda, iz svih dijelova svijeta, zaljubila su se u Meinu kreaciju. Lutkica je postala simbol ljubavi prema sebi i snage, učeći djecu da vjeruju u sebe, bez obzira koliko se različito osjećala.

Me igračka nije donijela djeci samo radost – donijela im je nadu. A s njom i poruku koja će zauvijek ostati u njihovim srcima:

“Dovoljni ste, baš takvi kakvi jeste. Posebni ste, i svijetu treba vaša čarolija. Vjerujte u sebe, i pronaći ćete snagu da učinite sve što želite.”

I tako, Me kreacija postala je dar djeci diljem svijeta, podsjećajući ih na istinu koju je ona otkrila – da smo svi jedinstveni, i da su naše različitosti ono što nas čini lijepima. U prihvaćanju sebe, možemo promijeniti svijet.

A Me? Nikada se više nije osjećala sama.